Riječ izbornika 23. Festivala glumca

Enes Kišević Glumci su zaista djeca veća od djece
(XXIII. Festival glumca)

Kazališni mrak
gleda se u zrcalu -
lice mu svijetli.


Festival glumca rođen je u ratu, pod granatama. Tuku tenkovi po Vinkovcima, po Vukovaru, po Iloku, po Županji, a profesor književnosti Himzo Nuhanović ne prodaje kraljevstvo za konja, već usred bitke viče: Kraljevstvo za kazalište!
Njegovom se ljudskom glasu pridružuju Matej Janković, prvi župan Vukovarsko-srijemske županije i prva pročelnica za kulturu gospođa Zdenka Buljan. Pristižu glumci sa svih strana predvođeni Zvonimirom Torjancem i njegovom tajnicom Katarinom Bahunek. S njima su Vanja Drach, Mato Ergović baj-Mata, Eliza Gerner, Nada Subotić, Neva Rošić, Tomislav Durbešić, Vedran Mlikota, Marija Kohn, Ena Begović…
Prvi domaćin Festivala Fabijan Šovagović, na konjskoj zaprezi s reklom i šeširom, na udare granata, sasvim mirno govori kočijašu:
- Baja, vozi tamo gdje najviše gruvaju!
Tako nešto može izgovoriti samo umjetnik koji je i od svojega života uspio stvoriti umjetnost, umjetnik kojemu nije stalo stvarati publiku, nego stvarati ljude - ljude na sceni, ljude u gledalištu.
Eto, na takvim zasadama izrastao je Festival glumca.
Prvi izbornik Vanja Drach diljem je Hrvatske, po ratnom dimu, skupljao glumce, a meni sad valja od 59 prijavljenih predstava izabrati njih 18 i dovesti ih u srce Slavonije. Pripala mi je, zaista, velika čast, ali i velika odgovornost.
Premda je mir već odavno nastao, bit će po meni, kako bi Šovo rekao, gruvanja sa svih strana. Bit će gelera od riječi, ali što ću? Valja mi ići tamo gdje se još čuje onaj vapaj profesora Nuhanovića: Kraljevstvo za kazalište!

Kada su mi povjerili dužnost izbornika, kolega Slavko Juraga i tajnica HDDU-a Marija Filipović, moram priznati, načas sam se ćutio kao Ćiro Blažević i Slaven Bilić. Međutim, njima je ipak bilo lakše nego meni, jer oni nisu imali toliko dobrih reprezentativaca koliko sam ja vidio izvrsnih glumaca, a nisam ih mogao dovesti ni na klupu.
Ovaj je izbor nastao od onih predstava koje sam poželio još koji put vidjeti. Pri njihovom odabiru vrlo značajnu ulogu odigralo je nešto što već dugo diše u meni. Naime, kad sretnem nešto dobro, ne mogu to zadržati samo za sebe. Bila to dobra knjiga, dobra muzika, dobra slika, dobra kazališna predstava, meni je stalo tu ljepotu podijeliti s drugima.

Predstave sam gledao, ne kao kazališni kritičar, nego kao obični mali gledatelj koji sjedi na pomoćnom stolcu i diše s glumcima. Kako je čudesno ćutjeti glumačku energiju na svojoj koži! Živo je čudo živjeti, ne u ovom vremenu što ga pokazuje sat, već u stvaralačkom vremenu, kad se pred našim očima na sceni rađa Violet Weston, Leticija Douffet, Lotte Schoen, Antigona, Kreont, Jele Jurić, don Lorenzo Pantalone, šjor Paško Balancana, Sigmund Freud, Krležina Laura,Vanja, Sonja, kor Baba Mate Matišića, Dugonja, Trbonja, Vidonja, Siniša Glavašević…
Pravi redatelji nikada glumce ne vode za ruku, nego ih prepuštaju njihovoj igri. Daju im punu slobodu, ali stalno očima paze na njih da se u igri svojoj ne spotaknu.
Zamislite da Charlie Chaplin igra Sizifa, ili Pero Kvrgić? Pa kamen bi onaj, ma koliko bio težak, u njihovim rukama živom igračkom postao. Od silne bi zaigranosti izgubio svoju zemaljsku težu. Kao prvo, oni ga nikada ne bi gurali istom stranom brda, niti bi se istim putem i istim korakom, u onim kratkim trenucima odmora, kamenu svojem vraćali.
Glumci su zaista djeca veća od djece. Za razliku od prirode, oni su neponovljivi.
Odat ću vam nešto što mi se, onako, iz čista mira koji put zna dogoditi.
Zima samo što nije otišla, proljeće polako već namješta svoju scenografiju, a ja časak prije njihove smjene, uletim između ta dva godišnja doba, pa se smijem, smijem… Malo plešem, malo plačem, malo pjevam, malo Hölderlina govorim, malo Ovidija. Kreveljim se, pravim od sebe budalu, a potom se poklonim prirodi i prepustim joj pozornicu.

Sve, u životu, što
dogodi se meni,
ja sam sebi šapnem
ko da sam na sceni:


Sve je to igra.
Pusta igra samo.
Život je ljepši
kad s njim se igramo.


Volio bih da sam u ovom svojem izboru od 18 predstava u Županju i Shakespearea doveo, ali nažalost nitko Willia na Festival glumca nije prijavio. A evo, baš ove 2016. godine četiri su stoljeća prošla od njegove smrti. Točnije rečeno - četiri stotine godina smrt Shakespeareu ni pera ne može odbiti. Nije ni smrti lako živjeti kada na takva pisca naiđe. Pred takvim se umjetnikom i smrt običnom smrtnicom ćuti.
No meni, na koncu, ipak valja Shakespearea posaditi u onu konjsku zapregu, ogrnuti ga reklom, naheriti mu šokački šešir pa neka skupa s profesorom Nuhanovićem viče: Kraljevstvo za kazalište! A Faba neka i dalje mirne duše kočijašu govori:
- Baja, vozi tamo gdje najviše gruvaju!

 

Enes Kišević