Riječ izbornika 27 festivala

Dvadeset i sedmi Festival glumca je započeo.




Kada to pišem, to se naravno još uvijek nije dogodilo. Emocije su uzburkane. Bijes, tuga, a iznad svega neizvjesnost. Sutra… Što će biti s nama sutra? Izvjesno je da ćemo to znati tek sutra. Ali ta neizvjesnost nam ne daje za pravo da pokleknemo pred tim nevidljivim neprijateljem i potresom koji je nakon sto godina ponovno strašno razorio naš glavni grad, našu prijestolnicu kulture. Jer taj naš festival je nastao u najvažnijem trenutku stvaranja hrvatske države kao jedna snažna emotivna veza hrvatskog glumišta i ratom izmučene Slavonije. Moje izborničko putovanje Hrvatskom započelo je prije devet mjeseci. 63 naslova i tisuće kilometara ispred mene. Tome pristupam s velikom odgovornošću, otvorena srca, kao kad radim na novoj predstavi uzbuđen, jer osjećam da svjedočim dobroj i snažnoj glumačkoj predstavi. U mom fokusu je naravno glumac. I već nakon 20-tak odgledanih predstava sa velikim zadovoljstvom sam mogao zaključiti da je to bila jedna izuzetna, dobra kazališna sezona. Uživat ćete i svjedočiti predstavi na starokajkavskom („Čini barona Tamburlana“), starodubrovačkom („Suton“), staroštokavskom slavonskom dijalektu („Štajga“). Da, bit će to festival koji će pokazati sjaj i bogatstvo hrvatskog jezika. Međutim, ono što želim posebno istaknuti su predstave za djecu ili bolje rečeno predstave za mlade. Bio sam ograničen brojem. Odabrao sam dvije sjajne predstave. Dramski predložak, režija, gluma, uistinu odlični, a iznad svega dominira snažna poruka. I na kraju, kao izbornik, imao sam čast i privilegiju svjedočiti stanju kompletnog hrvatskog glumišta, te stoga smatram da trebam nešto prozboriti i o našoj, nažalost, neizvjesnoj budućnosti nakon ovih milenijskih katastrofa. U Hrvatskoj su se jasno artikulirale tri kazališne scene. Institucionalna (državna, gradska), privatna, izuzetno profesionalna, već etablirana kazališta, te treća tzv. nezavisna scena, meni osobno najinteresantnija. Mladi talentirani glumci koji progovaraju nekim novim kazališnim jezikom o problemima današnjeg naraštaja. U Hrvatskoj svoj kreativni prostor pronašli su u noćnom klubovima, caffe barovima i malim dvoranama širom lijepe naše. Oni su naravno najranjiviji.

I na kraju, trebalo bi sve zajedno sublimirati i izreći rečenicu poput one prilično izlizane političke fraze : „Iz ove ćemo krize izaći još snažniji i jači“. Ali ja ću reći da priželjkujem razumijevanje i ljubav naše vjerne publike da svojim dolascima u kazališne dvorane daju jasnu podršku nama glumcima. Jer mi, glumci, oduvijek smo se vama cijelim svojim bićem nesebično davali. Hvala vam!


S poštovanjem,
Nedim Prohić, Izbornik 27. festivala glumca